Natpisi podrazumevaju različite tekstove ispisane na tvrdom materijalu. Formalna razlika u odnosu na zapise sastoji se u tome što su ovi beleženi na marginama rukopisa ili na drugim belinama knjiga što se označava kao meki materijal. Pošto su pisani na različitom materijalu, od ove osobine je poticala i osobina da su pisani različitim sredstvima. I natpisi se međusobno razvrstavaju prema materijalu na kome su beleženi, što jednim delom određuje i njihovu formu i sadržinu. Vrste natpisa i njihova sadržina su izuzetno raznovrsni i obuhvataju natpise na nadgrobnim spomenicima, zatim natpise izvedene fresko tehnikom kojom su mogle biti zabeležene i vladarske povelje izdate manastirima, kao i veliki broj različitih natpisa na predmetima od drveta, metala ili tkanine. Kao natpisi izvedeni vezom na tkanini zabeležena su književna dela monahinje Jefimije. Natpisi su izuzetno značajni istorijski izvori jer često donose podatke velike vrednosti a samo njihovo postojanje na određenom prostoru omogućava različita filološka istraživanja. Starija istoriografija nije razlikovala zapise i natpise, i svrstavala je ove izvore u jednu grupu što je karakteristično i za zbirku Ljubomira Stojanovića, najobimnije izdanje ovih izvora. Nasuprot ovom pristupu savremena srpska medievistika insistira na odvojenom proučavanju ove dve vrste izvora.
Podela natpisa
Natpisi se mogu podeliti na više različitih skupina, a najpogodniju podelu predstavlja ona prema vrsti predmeta na kojima su zabeleženi odnosno prema tehnici kojom su izrađivani. Izuzetno su brojni natpisi na nadgrobnim spomenicima. Ovi natpisi su uglavnom sadržali osnovne podatke o pokojniku kao što su vreme smrti, titula, srodstvo sa drugim ličnostima i njihove eventualne titule. Rade Mihaljčić u ovoj grupi kao ilustrativan izdvaja natpis na nadgrobnom spomeniku Ostoje Rajakovića u Ohridu:
Prestavi se rab božiji Ostoja Rajaković, poguslom Ugarčić, i surodnik kralja Marka, zet župana Grope, leto 6888 (1379) meseca oktomvrija desetoga, indikta trećeg. A vas molim bratijo moja ljubimaja, koji čitate, prostite raba božija, pošto vi možete bii kao ja, a ja pak kao vi nikada.
Drugi deo natpisa koji je po svojoj strukturi obraćanje onome ko čita natpis predstavlja opšte mesto kod ovakvih tekstova. Ovakva opšta mesta, karakteristična i za natpise kao i za zapise, ali ipak za natpise u manjoj meri, bitno umanjuju izvornu vrednost ovih pisanih spomenika. Za strukturu natpisa na nadgrobnim spomenicima karakteristična je dvodelnost: jedan deo natpisa činila su opšta mesta dok je drugi deo obuhvatao najznačajnije biografske podatke. Među nadgrobnim spomenicama specifičnu grupu čine stećci koji su najrasprostranjeniji u Bosni, Hercegovini, zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori i južnoj Dalmaciji. U pitanju su kameni nadgrobni spomenici velikih dimenzija različitog oblika (sanduka, ploče, stubova, krstova). Ipak kod njih je specifično vrlo retko pojavljivanje natpisa pa tako od oko 60.000 registrovanih stećaka svega oko 300 sadrži natpis. Umetnost stećaka je svoj vrhunac doživela između 13. i 16. veka.
Po svojoj sadržini i načinu izrade vrlo su raznovrsni ktitorski natpisi u srednjovekovnoj Srbiji. Na kamenom nadvratniku nekadašnje crkve Svete Nedelje u Prizrenu čiji je ktitor bio kralj Marko, sin kralja Vukašina, nalazi se natpis koji sadrži značajne podatke o ustanovi mladog kralja i savladarstva u srednjovekovnoj Srbiji. Pojedini natpisi obrazovani su od opeka na građevinama. Poznati primeri ovakvih natpisa nalaze se na zidinama manastira Ravanica (Lazar ktitor svetago mesta sego) i srednjovekovnog Smedereva (V Hrista boga blagoverni despot Đurađ, gospodin Srbljem i pomorju zetskomu. Povelenijem jego sazida se grad si v leto 6834, tj. 1430. godine). Natpisi su ispisivani i fresko-tehnikom. Tu su u pitanju najčešće kratki natpisi pored pojedinih likova svetitelja ili scena živopisa, zatim opširniji natpisi uz likove ktitora, a fresko-tehnikom su ispisivane i pojedine povelje. I sam jezik natpisa na freskama u unutrašnjosti značajnih crkava mogao je da ima svoje ideološko značenje. Pojava natpisa na srpskoslovenskom jeziku u Bogorodičinoj crkvi u Studenici vezuje se za lični uticaj Save Nemanjića. Naime takav čin nisu podržavali crkveno-pravni propisi jer se Raška episkopija nalazila u okvirima Ohridske arhiepiskopije. Svi dotadašnji natpisi u crkvama izgrađenim za velikog župana Stefana Nemanju ili njegove savremenike (oni u Đurđevim stupovima ili Crkvi svetog Petra u Rasu) bili su na grčkom jeziku. Smatra se da je uvođenje natpisa na srpskoslovenskom jeziku deo višegodišnjih priprema za autokefalnost srpske crkve. Povelje kralja Stefana Prvovenčanog i njegovog sina Radoslava sačuvane su u vidu fresaka na zidovima manastira Žiče. Na zapadnom zidu crkve, pored oltara, zapisana je osnivačka povelja manastiru Gračanica koju je izdao srpski kralj Stefan Milutin. Ovakva praksa postojala je još u vreme Stefana Nemanje o čemu je svedočanstvo ostavio njegov sin Sava Nemanjić: i što je zapisano u zlatopečatnoj povelji, a još je i u crkvi zapisano na zidu. Originali ovih povelja su izgubljeni pa su sačuvane samo u vidu natpisa. Na zidu manastira nije sačuvan prvobitni tekst prenesen sa dokumenta na pergamentu već su natpisi po svoj prilici obnovljeni početkom 14. veka u vreme kralja Stefana Milutina kada je Žiča ponovo živopisana. Natpisi koji sadrže Žičke povelje sadrže popis župa, vlaha i prihoda manastira dok natpis u Gračanici pored popisa manastirskog imanja sadrži i Zakon stari Srbljem. Gračanička povelja je ispisana poluuncijalnim slovima koja su prosečne veličine 1 cm. Natpisno polje je površine 180 puta 130 cm i podeljeno je u 54 reda, što je verovatno u skladu sa rasporedom teksta originalnog dokumenta na pergamentu koji je izgubljen. Koliko je slikar prepisivač nastojao da se drži forme originalnog dokumenta vidi se stoga što je započinjao novi red teksta čak i ako bi u prethodnom redu ostajalo praznog prostora. Ovaj natpis ispisan je 1321—1322. godine kada je zavšen najstariji sloj živopisa. Elemente povelja sadrže natpisi u manastiru Lesnovo, manastiru Svetog Andrija na Treski kod Skoplja i crkvi Svetog Stefana kod Aleksinca gde je živopisan deo povelje koju su izdali knez Stefan Lazarević i njegov brat Vuk. Natpis u crkvi Bogorodice Ljeviške koji je dosta oštećen prepisan je sa nekog dokumenta ispisanog na pergamentu. Natpis je otkriven 1953. godine i prema rečima istraživača već samim izgledom podsećao je na prepis nekog dokumenta izdatog na pergamentu. Pretpostavlja se da je u pitanju izvod iz povelje kralja Milutina. Poseban oblik povelja u vidu natpisa fresko-tehnikom su predstave ktitora sa razvijenim svitkom povelje u jednoj ruci. Natpisno polje uglavnom je ispunjavao kratak tekst u vidu ktitorskog natpisa ili molitve. Primeri ovakvih natpisa nisu mnogobrojni: u crkvi manastira Svetog Arhanđela u Prilepu Markovom manastiru nalaze se natpisi uz portrete kralje Vukašina odnosno njegovog sina Marka, i u manastiru Manasija gde je na ovaj način prikazan despot Stefan Lazarević. I pored toga što su u vidu fresaka ispisivane čitave povelje najveći deo ovakvih natpisa su takozvane signature, kratki natpisi uz likove svetitelja ili biblijske scene.
Natpisi su urezivani i na metalnim predmetima poput crkvenih sasuda, ikona, zvona, olovnih ploča na krovovima, prstenova kao i na predmetima od drveta (krstovi, dveri, ikone). Natpisi ovog tipa mogli su biti i književna dela. Tako je monahinja Jefimija izvezla zlatnim slovima na crvenoj svili pohvalu knezu Lazaru. Posebnu grupu sačinjavaju natpisi na ikonama. Često su ispisivana dva natpisa: jedan na prednjoj strani koji je po formi i sadržaju bio sličan natpisu na freskama dok natpis na poleđini često podseća po svojoj sadržini na zapis jer je navođeno ko je vlasnik ikone, koji su motivi pokretali slikara, a ponekad i podaci o majstoru koji je ikonu izradio. Slično zapisima česta sadržina tekstova na poleđini ikona bila je ispunjena opštim mestima i monaškom frazeologijom. Kada pišu o sebi ikonopisci koriste sličnu frazeologiju kao i prepisivači knjiga. Tako je ikona delo grešnog zografa, odnosno rezultat rada grešne ruke majstora. Natpis na ikoni koju je naručio Božidar Vuković, jedan od prvih srpskih štampara, u velikoj meri se podudara sa zapisom u njegovim štampanim knjigama.
Sadržaj natpisa i izvorna vrednost
Sadržina natpisa je raznovrsna. Povelje koje su sačuvane u vidu natpisa samo su malobrojni predstavnici ove grupe pisanih spomenika. I natpisi koji predstavljaju skupinu šturih biografskih podataka mogu da budu od velike izvorne vrednosti. Takav je slučaj sa natpisom u manastiru Lesnovu gde natpis uz portret despota Jovana Olivera omogućava da se stekne uvid u feudalnu hijerarhiju u srpskoj državi prve polovine 14. veka. Naime u ovom zapisu je zabeležen niz titula koje je sukcesivno nosio ovaj velikodostojnik koji je kralja i cara Stefana Dušana služio kao veliki čelnik, veliki sluga, veliki vojvoda, sevastokrator i na kraju kao despot. Prema rečima istoričara književnosti Đorđa Trifunovića najstariji slovenski ćirilički natpisi predstavljaju najstarije datirane pisane spomenike. Najstariji datirani pisani spomenici srpske redakcije staroslovenskog jezika nalaze se na epigrafskim spomenicima ranog srednjeg veka. Kod prvih ćiriličkih natpisa nalaze se i glagoljska slova. Prema Đorđu Trifunoviću: Jezik natpisa razlikuje se katkada, od jezika zapisa. U natpise na kamenim pločama, na primer, lakše prodiru osobine narodnog govora. Iako su i kod njih prisutna pojedina opšta mesta primetno je da su tekstovi sa osobinama narodnog govora mnogo češće beleženi na natpisima nego zapisima.
Pored neposrednih podataka koje sadrže natpisi su značajni i zbog posrednih obaveštenja. Jezik na kome su ispisani natpisi na nepokretnim spomenicima predstavlja značajno polazište u filološkim proučavanjima. Tako su na teritoriji srednjovekovnog Balkana natpisi na latinskom jeziku prisutni u primorskim krajevima dok se ćirilički nalaze na teritorijama srednjovekovne srpske države, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Na području srednjovekovne Srbije retki su natpisi na grčkom jeziku kao i dvojezični natpisi. Kuriozitet je natpis u manastiru Vitovnica iz 1218. godine na kome je isti tekst ispisan na starosrpskom i jermenskom jeziku. Ktitorski natpis na crkvi Svetog Jovana Vladimira (nedaleko od Elbasana na teritoriji današnje Republike Albanije), koju je podigao velikaš Karlo Topija, ispisan je na grčkom, latinskom i srpskom jeziku.
Natpisi su uglavnom kraći od zapisa kako zbog ograničene veličine natpisnog polja tako i zbog načina ispisivanja (urezivanje, klesanje, uziđivanje, ispisivanje fresko-tehnikom, vezenje). I pored svog nevelikog obima natpisi su često mogli biti oblikovani kao književna dela. Despot Stefan Lazarević je autor Natpis na stubu kosovskom dok je monahinja Jefimija u vidu natpisa zabeležila dela Tugu za mladencem Uglješom i Pohvalu knezu Lazaru. I kraći natpisi mogli su da sadrže književne elemente. Neretko se kao primer ovakvog natpisa ističe nadgrobni natpis Radoja Mrkšića u selu Đedići kod Huma gde stoji: Stah boga moleći i zla ne misleći i ubi me grom.
Hronološka oznaka koja se navodi na natpisima je uglavnom godina od stvaranja sveta kojoj je ponekad pridodavan i indikt. Natpisi datirani mesecom i danom predstavljaju retkost. Više od polovine natpisa nema nikakvu hronološku oznaku što bitno otežava njihovo korišćenje kao istorijskih izvora. Pomen nekih istaknutih ličnosti je slično kao kod zapisa čest kriterijum za približno hronološko određivanje natpisa. Gordana Tomović je u svojim istraživanjima ćiriličkih natpisa uočila izvesne zakonitosti morfoloških oblika kod datiranih natpisa, a ovi kriterijumi omogućuju i datiranje epigrafskih spomenika bez hronološke oznake.
U istoriografiji zapisi i natpisi često su svrstavani u istu grupu bez isticanja njihove samobitnosti. Ljubomir Stojanović ih je izdao zajedno u do sada najobimnijoj zbirci ovih istorijskih izvora Stari srpski zapisi i natpisi. Sličan pristup ovim izvorima imali su nakon njega Vladimir Ćorović, Petar Momirović i Božidar Šekularac. U svojim studijama Ćorović je više isticao sličnost nego razlike između zapisa i natpisa. Rade Mihaljčić ističe da razlika između ovih istorijskih izvora nije samo formalna, u materijalu na kome su napisani, već i u samoj sadržini. Zbog toga novija istoriografija ističe razliku između ove dve grupe izvora i insistira na njihovom odvojenom izučavanju.
Natpisi predstavljaju istorijske izvore velike vrednosti. Ipak ona je donekle umanjena činjenicom da, posebno na nadgrobnim spomenicima, njihovu sadržinu čine unapred utvrđeni obrasci, često prevedeni iz stranih sredina. Tako latinskom Sic come tu es, ego fui; sicut ego sum tu devi essere odgovara Braćo ne dirajte me, jer ćete vi biti kao ja a ja nemogu biti kao vi. Ipak pojedini navodi koji formom podsećaju na opšta mesta mogu da imaju veliki izvorni značaj. Tako podatak da je pokojnim sahranjen na svojoj zemlji nije samo književni topos već u nedostatku drugih izvora predstavlja značajan izvor podataka za rekonstruisanje feudalnih vlastelinstava. Verodostojnost podataka je veća kod natpisa nego kod zapisa. I samo postojanje natpisa na određenom jeziku koji je zabeležen na nepokretnom spomeniku imaju svoju izvornu vrednost dok ovo ne važi za zapise koji su beleženi na rukopisima koji su često premeštani iz jednog mesta u drugo. Zapisi uglavnom predstavljaju autobiografske tekstove dok su natpisi po pravilu neposredna svedočanstva i kao takvi predstavljaju izvore prvog reda. Pojedine povelje sačuvane su isključivo u vidu natpisa.
Izdanja
Najobimnija zbirka u kojoj su izdati zapisi i natpisi je zbirka Ljubomira Stojanovića Stari srpski zapisi i natpisi izdata u šest tomova u Beogradu i Sremskim Karlovcima između 1902. i 1926. godine. Fototipsko izdanje ove zbirke izdato je između 1982. i 1988. godine. Različite izvore, među njima i zapise i natpise, objavio je u zbirci Starine, zapisi, natpisi, listine 1923. godine Vladimir Petković. Zbirku zapisa i natpisa nastalih na teritoriji Crne Gore izdao je Božidar Šekularac u knjizi Tragovi prošlosti Crne Gore. Srednjovjekovni zapisi i natpisi u Crnoj Gori, kraj VIII—početak XVI vijeka (Cetinje 1994. godine) dok je one nastale na teritoriji Vojvodine izdao Petar Momirović u zbirci Stari srpski zapisi i natpisi iz Vojvodine (I—II, Novi Sad 1993—1995). Pojedini zapisi izdati su i u knjizi Vladimira Ćorovića Stari srpski zapisi i natpisi koju je 1997. iz Ćorovićeve zaostavštine priredio Rade Mihaljčić. Mihaljčić je zajedno sa Ludvigom Štajndorfom izdao zbirku natpisa sa kamenih površina koji se datuju između 614. godine (razaranje Salone) i 1250. godine, a koji se nalaze na teritoriji SFRJ. Zbirka je izdata pod naslovom Namentragende Steininschriften in Jugoslawien von Ende 7. bis zur Mitte des 13. Johrhunderts kao druga sveska priloga Glosaru za ranosrednjovekovnu istoriju Evrope. Na srpskom jeziku zbirka je izdata pod naslovom Imena na kamenu. Ranosrednjovekovni natpisi na teritoriji Jugoslavije kao deo petog toma Sabranih dela Radeta Mihaljčića. Pojedinačni natpisi su više puta izdavani u istoriografskoj periodici. Starija istoriografija nije pravila razliku između zapisa i natpisa pa su oni izdavani u zajedničkim zbirkama. Ipak, savremena medievistika ne ističe samo njihovu formalnu razliku. Tako Sima Ćirković ističe da se oni pre svega razlikuju po motivima za nastajanje, odnosno prema intenciji autora. Isto tako dok zapisi uglavnom predstavljaju narativne izvore natpisi su uglavnom dokumentarni izvori, a njihova provinijencija često su najviši državni i crkveni krugovi. Takođe, zbog njihovog javnog karaktera podaci na natpisima su pouzdaniji od onih zabeleženih u zapisima. Natpisi imaju velikog značaja prilikom različitih filoloških istraživanja, a pojedinačni podaci sa nekih natpisa imali su velikog značaja u rešavanju teških problema srpske srednjovekovne istorije, između ostalih uz pomoć podataka sa natpisa razjašnjeno je da je Zavida otac velikog župana Stefana Nemanje.
Literatura
- Natpisi (R. Mihaljčić, str. 436—437), Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd 1999.
- R. Mihaljčić, Izvorna vrednost zapisa i natpisa, Izvorna vrednost stare srpske građe. Sabrana dela. Knjiga peta, Beograd 2001, 87—105.
- Đ. Trifunović, Azbučnik srpskih srednjovekovnih književnih pojmova,1990.
- V. J. Đurić, Sveti Sava i slikarstvo njegovog doba, Sava Nemanjić — Sveti Sava. Istorija i predanje, Beograd 1979, 245—258.
- Đ. Bubalo, Pisana reč u srpskom srednjem veku. Značaj i upotreba pisanih dokumenta u srednjovekovnom srpskom društvu, Beograd 2009.
