Pseudo-Fredegarova hronika je srednjovekovno istoriografsko delo nepoznatih autora. Ima formu svetske hronike i obuhvata period od stvaranja sveta i završava se oko sredine 7. veka (642. godine). Značaj hronike kao istorijskog izvora sastoji se u tome što popunjava prazninu u istoriografiji između dela Grgura Turskog i istoriografije Karolinške renesanse.
Kada je hronika pronađena u 16. veku, pomislilo se da je u pitanju delo austrazijskog sveštenika Fredegara. Istoričari 19. veka su ipak došli do zaključka da delo nije napisao Fredegar već neki anonimni autori. Na osnovu analize jezika i stila pretpostavlja se da su hroniku pisala tri autora. Dvojica od njih gotovo sigurno su bili Burgunđani, a jedan je bio iz okoline Meca u Austraziji. Tekst je podeljen u četiri knjige. Prvi autor je napisao uvod i pregled svetske istorije na osnovu dela Jevsevija, Jeronima i Hidacija. Drugi autor je napravio izvode iz dela Grgura Turskog, a treći je uglavnom dovršio delo. Četvrta knjiga je kao istorijski izvor najznačajnija jer obuhvata perido od 594. do 642. godine.
U delu se pored podataka za franačku istoriju nalaze i podaci za istorije Langobarda, Vizigota i Slovena, a među njima i Srba.
Hronika je imala trojicu nastavljača. Prvi je anonimni Austrazijac koji ju je produžio do 732. godine. Po naređenju kneza Hildebranda produžena je do 752. godine a Nibelung, Hildebrandov sin, naredio je da se tekst produži sve do 768. godine. Zahvaljujući ovim nastavcima hronika je dobila u potpunosti prokarolinški karakter.
Literatura
- Miloš Antonović, Narativni izvori za istoriju Evrope. Srednji vek, Beograd, 2007.
