Veliki župan je bila titula koju su nosili srpski vladari u 11. i 12. veku. U grčkim izvorima pominje se kao arhižupan a u latinskim megajupanus (lat. megajupanus).
Iako Ana Komnina (11. vek) ne navodi titulu srpskog vladara Vukana, ipak se može zaključiti da je on nosio ovu titulu. Ana Komnina tvrdi da su mu župani podređeni. Titula velikog župana je nastala od titule župana koja je još od 8. veka prisutna među mnogim Slovenima. Letopis popa Dukljanina opisuje nastanak titule velikog župana među Srbima. Naime, posle pogibije Časlava, Tihomir se proglasio velikim županom jer je vladao drugim županima i zato što navodno nije imao hrabrosti da uzme kraljevsku ili bansku titulu. Verovatnije je da su pojedini župani uspeli da se u jednom trenutku uzdignu iznad drugih, te su stoga i promenili titulu. Ovu titulu nosili su gotovo isključivo vladari. Samo je Vakhin, zapovednik ugarskih pomoćnih trupa u ratu Srbije i Vizantije (oko 1150), zabeležen sa ovom titulom a nije poznato da je bio vladar. U simbolici vlasti velikih župana postoje brojne nedoslednosti. Nemanja se potpisuje pečatom koji je po formi isti kao pečat vizantijskih činovnika samo što je zlatan, a njegove povelje se u izvorima nazivaju isto kao i povelje vizantijskih careva — hrisovulje.
Kada je Stefan Nemanjić postao kralj 1217. godine, titula velikog župana gubi na značaju mada je i dalje nastavila da postoji. Velikaš Dragaš nosio je ovu titulu u vreme kralja Milutina. Istu titulu nosio je Altoman Vojinović i Andrija Gropa, koji se u oblasti Ohrida osamostalio nakon Maričke bitke.
Literatura
- Miloš Blagojević, Srbija u doba Nemanjića, TRZ Vajat, IRO Beograd, Beograd 1989.
- Istorija srpskog naroda, knjiga prva, Srpska književna zadruga, Beograd 1981.
- Veliki župan u Leksikon srpskog srednjeg veka, priredili S. Ćirković i R. Mihaljčić, Knowledge, Beograd 1999.
