Župan je titula najranijih predstavnika vlasti kod Srba a počev od jačanja Srbije i jedna od vlastlinskih titula. Titula potiče još iz vremana doseljavanja na Balkansko poluostrvo.
Etimologija i rasprostranjenost
Postoje dva tumačenja o poreklu ove reči. Po prvom, reč župan potiče iz avarskog (altajskog jezika i odatle su je preuzeli svi Sloveni sa područja Avarskog kaganata. Drugo tumačenje je da potiče od indoevropskog korena od koga potiče i reč župa. Titula župan pojavljuje se na širokom slovenskom prostoru kod Zapadnih i Južnih Slovena, Bugara, Ugara i Rumuna sa različitm značajem. Samo kod Srba se osoba sa županskom titulom uzdigla do položaja vladara.
Upotreba
Prema navodima Konstantina Porfirogenita u spisu O upravljanju carstvom (De administrando imperio), Srbi, Hrvati i drugi Sloveni u zaleđu Dalmacije (vizantijske teme) nemaju arhonte već samo starce župane. U prvim srpskim državama sredinom 9. veka župani su bili gospodari većih oblasti. Zahvaljujući vezama sa glavnom vladarskom kućom župani su postali samostalni upravitelji u svojim oblastima. Na primer, kao važni predstavnici naroda, župani su 920. godie bili pozvani da iz bugarskog zatočeništva preuzmu srpskog vladara. Od sredine 12. veka srpski vladar nosi titulu velikog župana sve do krunisanja Stefana Prvovenčanog za kralja 1217. godine. Titulu župana su od tada nosili brojni članovi vlastelinskih porodica, srodnici vladajuće dinastije, lokalna vlastela i moćni oblasni gospodari.
Kao i vladari, i župani su bili ktitori značajnih manastira i crkava u kojima su sačuvane njihove likovne predstave. Tako je sačuvana porodična povorka župana Petra Brajana, ktitora Bele crkve Karanske (1340—1342) gde je lokalni velmoža prikazan u raskošnom, pomodnom ruhu, i ktitorska kompozicija u manastiru Dobrunu iz 1343. godine gde su prikazani župan Pribil, zet protovestijara Stana i njegovi sinovi župan Stefan i veliki župan Petar. Altoman, sin vojvode Vojina nosio je titulu velikog župana, a njegov sin Nikola Altomanović, koji je upravljao velikom oblašću, nosio je župansku titulu. Župani u zaleđu Dubrovnika koji su često nanosili štetu dubrovačkim trgovcima, obavljali su lokalne upravne i sudske funkcije. U grčkim zemljama koje su priključene srpskoj državi za vreme cara Dušana među županima se izdvajaju oni koji su vršili upravnu službu u gradski naseljima. To su župani u službi kefalija koje spominje hrisovulja cara Stefana Dušana manastiru Vatopedu iz 1346. godine. U ovom slučaju se primećuje sjedinjavanje grčkih i srpskih upravnih tradicija.
Titula župana održala se kod Srba sve do druge polovine 15. veka. Turski popis Hercegovine iz 1476. godine beleži pojedince kao župane koji su bili odgovorni za ubiranje poreza u sitnoj stoci u većem broju sela, a područje njihove uprave nazivalo se županluk.
Literatura
- Župan (G. Tomović, 197—198) u Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd 1999.
- I. M. Đorđević, Zidno slikarstvo srpske vlastele u doba Nemanjića, Beograd 1994.
