Klikaj na sličicu i pročitaj pričicu!
KRATKE PRIČE
ČLANCI
FILMOVI
Dioklecijanu nije ni padalo na pamet da će jednog dana postati car, sve dok nije bio poslat u Galiju gde mu je bila prorečena slavna budućnost… Godinama kasnije, car Dioklecijan poštedeo je aleksandrijske pobunjenike samo zahvaljujući svom konju i svom sujeverju…
Dioklecijan i vepar
Nešto pre 270, kada je Dioklecijan je kao običan vojnik služio u Galiji u blizini današnjeg grada Tongre (nalazi se u današnjoj istočnoj Belgiji), lokalna sveštenica mu je zamerila tvrdičluk, na šta je Dioklecijan njoj odgovorio da će postati velikodušniji kad bude postao car, što je u tom momentu bilo nemoguće. Sveštenica mu je tada rekla da se ne šali s time jer mu je suđeno da postane car kad bude ubio vepra (lat. aper). Od tada, Dioklecijanu ovo proročanstvo nije izbijalo iz glave i u lovu je uvek gledao da on bude taj koji će zadati poslednji udarac vepru. Međutim, carevi su se ređali — Aurelijan, Prob, Tacit, Kar — tako da se Dioklecijan vajkao kako on samo lovi veprove dok se drugi slade mesom. Najzad, 284. godine, Dioklecijan je ubio pretorijanskog prefekta po imenu Aper, koji je bio optužen za ubistvo cara Numerijana i potom postao car, rekavši: Najzad dočekah mog sudbonosnog vepra (to jest, Apera).
Dioklecijanov konj i Aleksandrinci
Oko 296. ili 297. godine u Aleksandriji se pobunio Aurelije Ahil protiv rimskog cara Dioklecijana, koji je već 298. godine otišao u Egipat i lično ugušio ustanak. Sav razjaren dužinom pobune i stepenom izdaje Aleksandrinaca, naredio je da se pogube svi koji su bili aktivno umešani u pobunu, zapretivši da se seča neće zaustaviti sve dok krv ne stigne do kolena njegovog konja. U tom momentu, Dioklecijanov konj je iz nepoznatih razloga klecnuo i pao na kolena, a Dioklecijan je shvatio to kao božanski znak, te je naredio obustavu pogubljenja. Aleksandrinci su kasnije podigli Dioklecijanovom konju spomenik u znak zahvalnosti.
Literatura
- Scriptore Historiae Augustae, Carus, XIV-XV.
- S. Williams, Diocletrian and the Roman Recovery. Routledge, London-NY 1985, str. 82.

